Vilnius
| Vilnius | |
|---|---|
| Vilna | |
.png) Povijesne znamenitosti Vilniusa: 1. red: katedrala, crkva sv. Ane i Gediminas toranj,2. red: Ulica Pilies, poslovna četvrt Šnipiškės i Predsjednička palača | |
| Nadimak: Atena sjevera[1] | |
| Geslo: Unitas, justitia, spes (lat. Jedinstvo, pravda, nada) | |
| Država |  Litva |
| Okrug |  Vilnius |
| Prvi spomen | 1323. |
| Status grada | 1387. |
| Vlast | |
| • Vrsta | Gradsko vijeće (12 članova) |
| • Gradonačelnik | Valdas Benkunskas (TS–LKD) |
| Površina | |
| • Ukupna | 401 km² |
| • Metropolitansko područje | 538 km² |
| Metropolitansko područje | 9.730 km² |
| Visina | 125 m |
| Koordinate | 54°40′N 25°17′E / 54.667°N 25.283°E |
| Stanovništvo (1. lipnja 2026.) [2] | |
| • Entitet | 642.450 (1.515 stanovnika/km²) |
| • Metropolitansko područje | 767.907 (1.390/km²) |
| Metropolitansko područje | 888.043 (90/km²) |
| Vremenska zona | istočnoeuropsko vrijeme (UTC+2) |
| • Ljeto (DST) | istočnoeuropsko ljetno vrijeme (UTC+3) |
| Poštanski broj | 01001–14191 |
| Pozivni broj | +370 5 |
| Europski glavni grad kulture | 2009. |
| Zaštitnik grada | Sveti Kristofor |
| BDP[3] | 36,2 milijarde € |
| BDP Per capita | 41.500 € |
| Stranica | vilnius.lt |
 | |
  Vilnius | |
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Povijesno središte Vilniusa | |
| Država | |
| Godina uvrštenja | 1994. (18. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturna baština |
| Mjerilo | (ii), (iv) |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:541 |
Vilnius (polj. Wilno, fin. Vilna, rus. Вильнюс; stariji hrvatski naziv je Vilna) glavni je i najveći grad Litve. Ima 551.879 stanovnika (2019.) i prostire se na 401 km2; ujedno je i središte općine Vilnius (miesto savivaldybė). Leži na ušću rijeke Vilnie u rijeku Viliju (Neris) u jugoistočnom dijelu zemlje.[4] Vilnius je najveći glavni grad od triju baltičkih država.
Vilnius, političko središte Velike Kneževine Litve od 13. do kraja 18. stoljeća, imao je dubok utjecaj na kulturni i arhitektonski razvoj većeg dijela istočne Europe. Unatoč invazijama i djelomičnom uništenju, sačuvao je impresivan kompleks gotičkih, renesansnih, baroknih i klasicističkih građevina, kao i srednjovjekovni raspored i prirodni ambijent. Zbog toga je „Staro gradsko središte” (Vilniaus senamiestis), koje čini 1487 zgrada i 70 ulica na oko 1.497 m², upisano je na listu svjetske baštine UNESCO-a 1994. god.[5]
Vilnius je sjedište Rimokatoličke nadbiskupije Vilnius i od svog osnutka smatra se jednim od najliberalnijih gradova u Europi. Kroz svoju povijest nudio je utočište progonjenima, između ostalih Židovima iz srednje Europe i Rusije. Poznat kao „Jeruzalem sjevera”, Vilnius je postao središte židovske kulture i prosvjetiteljstva.
Vilnius je bio Europski glavni grad kulture za 2009. godinu.[6]
Vilnius je jako financijsko središte baltičkih zemalja, a privreda Vilniusa ostvaruje oko 35% društvenog proizvoda Litve.[4]
Vilnius je smješten u jugoistočnoj Litvi nedaleko od granice s Bjelorusijom. Nalazi se na ušću rijeke Vilnie u rijeku Viliju. Reljef oko grada je nizinski, ali je teren vrlo šumovit.
Neki povjesničari smatraju da je Vilnius grad Voruta koji je bio glavni grad Litve za vrijeme kralja Mindauga u 13. st. Grad se prvi put spominje kao Wilna ili Vilna 1323. godine u pismu litvanskog velikog vojvode Gedimina. Gradska prava dobio je 1387. i razvio se u središte zanatstva i trgovine.[4] Grad je bio glavni grad Velike Kneževine Litve (rezidencija vojvode je ranije bila u obližnjem dvorcu Trakai). Velika Kneževina Litva bila je snažna država koja se protezala od Baltika do Crnog mora. Početkom 16. st. sagrađene su gradske zidine i grad Litvanci zovu Vilnius. Grad polako gubi na značenju nakon ujedinjenja Litve i Poljske (Lublinska unija 1569.).
_(2).jpg)
Godine 1579. osnovano je Vilniusko sveučilište (Vilniaus universitetas) i grad je postao jedan od najvažnijih znanstvenih i kulturnih centara Poljsko-Litvanske Unije. Od 16. stoljeća nadalje, talijanski arhitekti stvorili su brojne barokne građevine. Zbog svojih više od 50 crkava, Vilnius je poznat i kao „Rim Istoka”. U gradu su studirali pripadnici raznih naroda koji su govorili različitim jezicima, te je grad uspoređivan s Babilonom. U 17. i 18. st. grad je nastradao u mnogim ratovima koji su se vodili u pribaltičkom prostoru između Poljsko-Litvanske Unije, Rusije, njemačkog viteškog reda i Švedske. Nakon treće podjele Poljske 1795. godine pripao je Ruskom Carstvu. Za ruske vladavine razvoj grada je stagnirao i Vilnius je postao žarište nacionalnog otpora sve do propasti ustanka 1830. i zatvaranja sveučilišta 1832. godine. Početkom 20. st. većinu stanovnika u gradu činili su Poljaci (30 %), Židovi (41 %) i Rusi (20 %), a Litvanaca (2 %) je bilo je svega nekoliko postotaka.
U Prvom svjetskom ratu zaposjele su ga njemačke, potom sovjetske (1918.–1920.) te naposljetku poljske postrojbe.[4] Nakon rata proglašena je nezavisnost Litve, a između Litve i Poljske došlo je do spora oko Vilniusa. Između 1920. i 1922. postojala je posebna država nazvana Republika Srednja Litva koja je obuhvaćala samo prostor Vilniusa s okolicom. Godine 1922. Poljska je zauzela Vilnius i glavni grad Litve je privremeno premješten u Kaunas. Poljaci su potakli njegov razvoj: ponovo je otvoreno sveučilište i razvija se industrija pa je 1931. Vilnius, odnosno poljski Wilno, bio peti grad po veličini u Poljskoj. Poljsko-litavski sukob je završen tek 1938. godine kada je Poljska ultimatumom prisilila litavsku vladu da prizna njezino vrhovnišvo nad Vilniusom.[4] Već početkom Drugog svjetskog rata sovjetske su trupe zauzele Vilnius (prema tajnom sporazumu Hitlera i Staljina o podjeli Poljske). Sovjetska je vlast Vilnius vratila Litvi i od 1940. bio je glavni grad Litavske SSR. Od lipnja 1941. do 1944. grad je bio pod njemačkom okupacijom i ubijeno je 95% Židova koji su živjeli u gradu. Godine 1944. sovjetske su snage vratile grad prilkom čega je razoren veliki dio grada. Godine 1946. preostalo poljsko stanovništvo protjerano je iz grada i Sovjetski Savez ih je preselio u Poljsku. Kao kompenzaciju, ovdje su naseljeni prvenstveno Litavci, ali i Rusi i Bjelorusi, što je potpuno promijenilo etničku i društvenu strukturu grada.
Od 1991. Vilnius je glavni grad nezavisne Litve. Danas se razvija u moderni europski grad.
Vilnius je grad vrlo bogate arhitekture raznih stilova. Izmjenjuju se gotika, renesansa, barok i neoklasicizam. Staro gradsko središte (Vilniaus senamiestis), koje čini 1487 zgrada i 70 ulica na oko 1.497 m², upisano je na listu svjetske baštine UNESCO-a.[5] Od spomenika Starog grada ističu se srednjovjekovna utvrda Gediminas (iz vremena litvanskog velikog vojvode Gedimina), gotičke crkve iz 16. st., barokne iz 17. st. i gradska vijećnica na glavnom trgu Rotušės aikštė iz 15. st., pregrađena u klasicističkom stilu potkraj 18. st. (danas muzej)-
Turistički su zanimljive i zgrade sveučilišta Vilniaus universitetas koje je najstarije i najveće (osnovano 1579.), te predsjednička palača.
Vilnius je poznat kao grad mnogih crkava (jedan od gradova s najvećim brojem crkava u gradskom središtu). Zanimljiva je katedrala sv. Stanislava i Vladislava, koja izgledom podsjeća na grčki hram (netipično za arhitekturu sjeverne Europe). Crkva sv. Ane remek-djelo je kasne gotike. Nalazi se u kompleksu crkve i samostana sv. Bernarda.
Zanimljiv kulturni projekt je umjetnička republika Užupis. Umjetnici su dio grada proglasili posebnom „umjetničkom državom” u kojoj se održavaju razni kulturni projekti.
Gediminasov toranj u Gornjem dvorcu
Ušće rijeke Neris u Vilniju
Spomenik Tri križa
Crkva sv. Ane
Vilniuska katedrala, godine 1912.
Katedrala
Pogled na Stari grad
Stari grad (Senamiestis) zimi
Nacionalno kazalište
Grad/općina Vilnius je sastavljen od 20 gradskih četvrti i uključuje grad Grigiškės:
| Četvrti[7] | Površina (km2) | Broj stanovnika[8] | Gustoća (stan./km2) | Broj |
|---|---|---|---|---|
| Verkiai (uključujući Baltupiai, Jeruzalė, Santariškės, Balsiai i Visoriai) |
55,7 | 50.754 | 910 | 1. |
| Antakalnis (uključujući Valakampiai, Turniškės i Dvarčionys) |
77,2 | 39.257 | 510 | 2. |
| Pašilaičiai (uključujući Tarandė) |
7,9 | 40.384 | 5.100 | 3. |
| Fabijoniškės (includes Bajorai) |
4,1 | 37.006 | 9.000 | 4. |
| Pilaitė | 13,9 | 28.234 | 2.000 | 5. |
| Justiniškės | 3,0 | 25.956 | 8.700 | 6. |
| Viršuliškės | 2,5 | 13.877 | 5.600 | 7. |
| Šeškinė | 4,4 | 28.137 | 6.400 | 8. |
| Šnipiškės | 3,1 | 16.474 | 5.300 | 9. |
| Žirmūnai (uključujući Šiaurės miestelis i Tuskulėnai) |
5,7 | 43.453 | 8.600 | 10. |
| Karoliniškės | 4,0 | 24.751 | 6.200 | 11. |
| Žvėrynas | 2,6 | 12.089 | 4.700 | 12. |
| Grigiškės (grad) | 7,1 | 10.335 | 1.500 | 13. |
| Lazdynai | 9,9 | 30.945 | 3.100 | 14. |
| Vilkpėdė (uključujući Vingis Park) |
10,8 | 19.325 | 1.800 | 15. |
| Naujamiestis (uključujući postaje) |
4,9 | 28.157 | 5.700 | 16. |
| Stari grad Vilnius (uključujući Užupis) |
4,5 | 21.782 | 4.800 | 17. |
| Naujoji Vilnia (uključujući Pavilnys i Pūčkoriai) |
39,3 | 36.800 | 940 | 18. |
| Paneriai (uključujući Trakų Vokė i Gariūnai) |
84,8 | 11.149 | 130 | 19. |
| Naujininkai (uključujući Kirtimai, Salininkai i Zračnu luku Vilnius Čiurlionis) |
41,1 | 30.030 | 730 | 20. |
| Rasos (uključujući Belmontas i Markučiai) |
16,3 | 10.230 | 630 | 21. |
God. 2017. Vilnius je službeno imao 574.221 stanovnika, ili 22 % stanovništva Litve. Od toga je 54,43 % bilo Litavaca, 18 % Poljaka i 13 % Rusa, dok su ostali pripadali 125 drugih nacionalnosti. Zabilježno je kako je 66 % stanovnika katolici.
| Promjene etničkih skupina u Vilniusu 1897. – 2012. | |||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Jahr | Litavci | Poljaci | Rusi | Židovi | Bjelorusi | Ostalo | Ukupno | ||||||
| 1897.[9] | 3.131 | 2,0 % | 47.795 | 30,1 % | 30.967 | 20,0 % | 61.847 | 40,0 % | 6.514 | 4,2 % | 10.792 | 6,9 % | 154.532 |
| 1931.[10] | 1.579 | 0,8 % | 128.600 | 65,5 % | 7.400 | 3,8 % | 54.600 | 27,8 % | 1.700 | 0,9 % | 4.166 | 2,1 % | 196.345 |
| 1959.[11] | 79.400 | 34,0 % | 47.200 | 20,0 % | 69.400 | 29,0 % | 16.400 | 7,0 % | 14.700 | 6,0 % | 236.100 | ||
| 2001.[12] | 318.510 | 57,5 % | 104.446 | 18,9 % | 77.698 | 14,1 % | 0,5 % | 22.555 | 4,1 % | 30.695 | 5,5 % | 553.904 | |
| 2012.[13] | 63,2 % | 16,5 % | 12,0 % | ? | 3,5 % | 4,8 % | 535.631 | ||||||
Među više sveučilišta ističu se najstarije i najveće Vilniusko sveučilište (Vilniaus universitetas) (osnovano 1579.), pravno sveučilište Mykolo Romerio universitetas (1991.) i tehničko Vilniaus Gedimino technikos universitetas (1992.); znanstveni instituti, akademija znanosti (osnovana 1941.), nacionalna knjižnica, kazališta, nacionalni muzej, muzej primijenjenih umjetnosti, muzej suvremene umjetnosti, memorijalni muzej Aleksandra Sergejeviča Puškina.[4]
Vilnius je dom nogometnog kluba FK Žalgiris Vilnius i košarkaškog kluba BC Rytas. Vilniusov maraton održava se svake godine od 2004. god.
Vilnius je najvažnije administrativno i gospodarsko središte Litve. Privreda Vilniusa ostvaruje oko 35% društvenog proizvoda Litve. Razvijene su strojograđevna (alatni i poljoprivredni strojevi), elektrotehnička, elektronička, kemijska, farmaceutska, prehrambena i drvna industrija, te turizam.[4] U gradu se nalaze velike banke i brojni uredi globalnih tvrtki. Među najznačajnijim tvrtkama su Bitė Lietuva, jedna od najvećih telekomunikacijskih tvrtki u baltičkim državama; Omnitel, najveći litavski operater mobilne telefonije; Lietuvos energija, državni dobavljač energije; i Lietuvos geležinkeliai, najveća željeznička tvrtka u Litvi. NASDAQ OMX Vilnius jedina je burza u Litvi.
Vilnius je najvažnije prometno i administrativno središte Litve. Grad predstavlja glavno čvorište za cestovni, željeznički i zračni promet na jugoistoku baltičkih država i povezuje Litvu s Poljskom (A2), Latvijom (A1) i Bjelorusijom.
Međunarodna Zračna luka Vilnius Čiurlionis opsluži oko 5 milijuna putnika godišnje.[4]
- Toma Zdelarić, hrv. isusovac, prof. filozofije, osnivač filozofskog studija u Vilni
Vilnius ima 14 gradova prijatelja, kao i sporazume o suradnji s još 20 gradova:
- ↑ "Vilnius, Lithuania Works to Greet New Wave of Tourism" (engl.)
- ↑ Population by municipality, State Enterprise Centre of Registers (engl.) Pristupljeno 16. kolovoza 2026.
- ↑ Gross domestic product by region in 2024 M., osp.stat.gov.lt. (engl.) Pristupljeno 16. kolovoza 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 Vilnius, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 16. kolovoza 2026.
- 1 2 Povijesno središte Vilniusa, UNESCO (engl.) Pristupljeno 16. kolovoza 2026.
- ↑ Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. kolovoza 2011. (Wayback Machine) "Lithuania – The New Destination for 2009" (engl.)
- ↑ Vilniaus seniūnijos. vilnius.lt (litavski). Pristupljeno 7. srpnja 2019.
- ↑ 2021m. gyventojų ir būstų surašymas
- ↑ г. Вильна Demoscope Weekly: Первая всеобщая перепись населения Российской Империи 1897 г.
- ↑ Der Große Brockhaus 1935, S. 348
- ↑ Timothy Snyder, The Reconstruction of Nations, S. 92–93, 2003 New Haven & London, Yale University Press, ISBN 978-0-300-10586-5
- ↑ Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine)
- ↑ Predložak:Toter Link
- Službena stranica (lit.) (engl.)
- Turistička zajednica Vilniusa (lit.) (engl.)
- Vilnius Life - vodič kroz Vilnius (engl.)
- vilnius.com Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2009. (Wayback Machine) (engl.)
- InYourPocket - Vodič kroz Vilnius Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. rujna 2008. (Wayback Machine) (engl.)
- Litavsko pravno sveučilište Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. studenoga 2007. (Wayback Machine) (lit.) (engl.)
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Vilnius |
