Opioid
| Opioidi | |
|---|---|
| Klasa leka | |
Hemijska struktura morfina, jednog od najpoznatijih opioida. | |
| Identifikatori klase | |
| Upotreba | Ublažavanje bola; liječenje poremećaja upotrebe opioida (pojedini lijekovi) |
| Način akcije | Djelovanje na opioidne receptore |
| Spoljašnje veze | |
| MeSH | D000701 |
| Na Vikipodacima | |
Opioid je prirodno, polusintetičko ili sintetičko hemijsko jedinjenje koje djeluje na opioidne receptore u organizmu. Mnogi opioidi koriste se kao opioidni analgetici, odnosno lijekovi protiv bolova, ali njihova primjena može izazvati neželjena dejstva, uključujući sedaciju, depresiju disanja, fizičku zavisnost i predoziranje.[1]
Opioidi obuhvataju prirodna jedinjenja dobijena iz opijuma, poput morfina i kodeina, polusintetičke supstance, kao što su heroin i oksikodon, i potpuno sintetička jedinjenja, uključujući fentanil, metadon i tramadol. Pojam opijat u užem smislu odnosi se na prirodne opioidne alkaloide opijuma, dok je pojam opioid širi i obuhvata prirodne i sintetičke supstance koje djeluju na opioidne receptore.[1]
Mehanizam djelovanja
[уреди | уреди извор]
Opioidi ostvaruju svoje efekte vezivanjem za opioidne receptore, koji se nalaze u centralnom i perifernom nervnom sistemu, kao i u sistemu organa za varenje. Tri klasična tipa opioidnih receptora su mi (μ), kapa (κ) i delta (δ) receptori. Njihova aktivacija utiče na prenos nervnih signala, uključujući signale povezane sa osjećajem bola. Porodici opioidnih receptora pripada i srodni receptor nociceptina (NOP), koji ima drugačija farmakološka svojstva od tri klasična tipa.[2]
Supstance koje aktiviraju opioidne receptore nazivaju se opioidni agonisti, dok antagonisti zauzimaju receptore i sprečavaju djelovanje agonista, bez njihovog aktiviranja. Pored potpunih agonista, postoje i djelimični agonisti, poput buprenorfina, koji na mi-opioidnim receptorima izazivaju manji maksimalni odgovor u odnosu na potpune agoniste. Pojedine supstance mogu djelovati kao agonisti na jednom tipu opioidnih receptora, a kao antagonisti na drugom.[2]
Organizam proizvodi i sopstvene, odnosno endogene opioidne peptide, među kojima su endorfini, enkefalini i dinorfini. Oni učestvuju u prirodnoj regulaciji bola, odgovora na stres, raspoloženja i drugih fizioloških procesa.[2]
Analgetsko dejstvo opioidnih agonista zasniva se na smanjenju prenosa i doživljaja bola, prvenstveno posredstvom mi-opioidnih receptora. Ovaj efekat naziva se opioidna analgezija. Pojedini opioidi mogu izazvati osjećaj euforije, pospanost i potiskivanje refleksa kašlja. Njihovo djelovanje na receptore u probavnom sistemu može usporiti pokretljivost crijeva i dovesti do opioidima izazvane konstipacije.[2]
Medicinska primjena
[уреди | уреди извор]Opioidni analgetici koriste se za ublažavanje umjerenog do jakog bola, naročito poslije hirurških zahvata, teških povreda i kod pojedinih ozbiljnih oboljenja. Važnu ulogu imaju u liječenju bola povezanog sa malignim bolestima i u palijativnoj njezi. Njihova primjena zahtijeva individualnu procjenu koristi i rizika, posebno prilikom dugotrajnog liječenja.[3]
U određenim kliničkim okolnostima može se primijeniti rotacija opioida, odnosno zamjena jednog opioidnog analgetika drugim radi postizanja povoljnijeg odnosa između ublažavanja bola i neželjenih dejstava. Ovaj postupak može biti koristan kada postojeći lijek ne obezbjeđuje zadovoljavajuću kontrolu bola ili izaziva neprihvatljiva neželjena dejstva. Prilikom zamjene potrebno je uzeti u obzir razlike u jačini, trajanju djelovanja i nepotpunu unakrsnu toleranciju između pojedinih opioida.[4]
Pojedini opioidi imaju i druge medicinske primjene. Kodein se može koristiti za suzbijanje određenih vrsta kašlja, dok se metadon i buprenorfin primjenjuju u liječenju poremećaja upotrebe opioida. Ovi lijekovi mogu ublažiti simptome apstinencije, smanjiti žudnju za opioidima i rizik od njihove nekontrolisane upotrebe.[5][1]
Neželjena dejstva i rizici
[уреди | уреди извор]Neželjena dejstva opioidnih analgetika zavise od vrste supstance, doze, načina primjene, trajanja liječenja i individualnih osobina osobe koja ih koristi. Među čestim neželjenim dejstvima nalaze se sedacija, mučnina, povraćanje, vrtoglavica i konstipacija. Opioidni agonisti mogu izazvati i respiratornu depresiju, odnosno smanjenje učestalosti ili dubine disanja, što u težim slučajevima predstavlja neposrednu opasnost po život.[3]
Ponavljana upotreba može dovesti do razvoja tolerancije na opioide, pri čemu se djelovanje iste doze postepeno smanjuje, kao i do fizičke zavisnosti od opioida. Tolerancija se ne razvija podjednako na sva dejstva opioida, a njena izraženost zavisi od supstance i individualnih faktora. Nakon naglog prekida ili značajnog smanjenja upotrebe kod fizički zavisne osobe može nastupiti opioidni apstinencijalni sindrom, praćen nemirom, znojenjem, bolovima u mišićima, mučninom, povraćanjem, prolivom i drugim simptomima.[6]
Fizička zavisnost nije isto što i poremećaj upotrebe opioida. Fizička zavisnost predstavlja prilagođavanje organizma ponavljanoj upotrebi supstance, dok poremećaj upotrebe opioida podrazumijeva problematičan obrazac upotrebe, koji može uključivati gubitak kontrole, izraženu žudnju i nastavak uzimanja uprkos štetnim posljedicama. Tolerancija i fizička zavisnost mogu se razviti i tokom pravilne medicinske primjene opioida, bez prisustva poremećaja njihove upotrebe. Prema dijagnostičkim kriterijumima, tolerancija i simptomi apstinencije sami po sebi ne smatraju se pokazateljima ovog poremećaja kada nastaju isključivo tokom odgovarajuće medicinski nadzirane primjene.[7]
Primjena opioidnih analgetika kod pojedinih osoba može biti povezana i sa povećanom osjetljivošću na bol, poznatom kao opioidima izazvana hiperalgezija. Ovo stanje razlikuje se od razvoja tolerancije, jer podrazumijeva paradoksalno pojačavanje osjetljivosti na bol tokom primjene opioida. Može se javiti pri različitim dozama, ali je vjerovatnije pri većim dozama i dugotrajnijoj upotrebi. Rizik od ozbiljnih neželjenih dejstava povećava se pri primjeni većih doza i u kombinaciji sa drugim supstancama koje potiskuju funkcije centralnog nervnog sistema.[8]
Predoziranje
[уреди | уреди извор]Predoziranje opioidima može izazvati tešku depresiju disanja, gubitak svijesti i smrt. Klinička slika akutnog trovanja opioidima često uključuje izrazito sužene zenice, poremećaj svijesti i usporeno ili odsutno disanje. Međutim, svi navedeni znaci ne moraju biti prisutni kod svake osobe. Rizik od predoziranja naročito je povećan kada se opioidi kombinuju sa alkoholom, benzodiazepinima ili drugim supstancama koje potiskuju funkcije centralnog nervnog sistema.[1]
Rizik od predoziranja povećan je i nakon perioda apstinencije, kada se tolerancija na opioide smanjuje. Ponovna upotreba ranije podnošene doze tada može izazvati teško ili smrtonosno predoziranje. Povećan rizik postoji i kod osoba koje koriste opioide nepoznatog sastava ili jačine, kao i kod osoba koje imaju određene bolesti respiratornog sistema.[7]
Nalokson je antagonist opioidnih receptora koji može brzo poništiti životno ugrožavajuće efekte opioidnog predoziranja, posebno depresiju disanja. Pravovremena primjena naloksona, uz održavanje disanja i druge mjere hitnog zbrinjavanja, može spriječiti smrt. Kod nekih opioida može biti potrebno ponavljanje primjene naloksona zbog razlike u trajanju njihovog djelovanja. Nakon njegove primjene neophodni su hitna medicinska pomoć i praćenje stanja osobe, jer se simptomi predoziranja mogu ponovo pojaviti.[1]
Vidi još
[уреди | уреди извор]Reference
[уреди | уреди извор]- ^ а б в г д „Opioid overdose” (на језику: енглески). World Health Organization. 29. 8. 2025. Приступљено 28. 10. 2026.
- ^ а б в г James, Arul; Williams, John (2020). „Basic Opioid Pharmacology — An Update”. British Journal of Pain. 14 (2): 115—121. PMC 7265597
. PMID 32537150. doi:10.1177/2049463720911986.
- ^ а б „About Prescription Opioids” (на језику: енглески). Centers for Disease Control and Prevention. 10. 6. 2025. Приступљено 28. 10. 2026.
- ^ „Cancer Pain (PDQ®) – Health Professional Version” (на језику: енглески). National Cancer Institute. Приступљено 28. 10. 2026.
- ^ „Codeine” (на језику: енглески). National Health Service. Приступљено 28. 10. 2026.
- ^ „Opiate and opioid withdrawal” (на језику: енглески). MedlinePlus. 15. 5. 2026. Приступљено 28. 10. 2026.
- ^ а б „CDC Clinical Practice Guideline for Prescribing Opioids for Pain — United States, 2022”. Morbidity and Mortality Weekly Report. 71 (3): 1—95. 2022. doi:10.15585/mmwr.rr7103a1.
- ^ „FDA updates prescribing information for all opioid pain medicines to provide additional guidance for safe use” (на језику: енглески). Food and Drug Administration. 13. 4. 2023. Приступљено 28. 10. 2026.
Literatura
[уреди | уреди извор]- Stephen B. McMahon; Martin Koltzenburg, ур. (2006). Wall and Melzack's Textbook of Pain (5 изд.). Edinburgh: Elsevier Churchill Livingstone.
- Laurence L. Brunton; John S. Lazo; Keith L. Parker, ур. (2006). Goodman & Gilman's The Pharmacological Basis of Therapeutics (11 изд.). McGraw-Hill.
- Chevlen, E. (2003). „Opioids: a review”. Current Pain and Headache Reports. 7 (1): 15—23. PMID 12525266. doi:10.1007/s11916-003-0005-5.
- Pasternak, Gavril W. (2010). „Molecular Insights Into μ Opioid Pharmacology: From the Clinic to the Bench”. The Clinical Journal of Pain. 26 (Suppl 10): S3—S9. PMC 2810866
. PMID 20026962. doi:10.1097/AJP.0b013e3181c49d2e.